Blog – Kontakt (sa svijetom i sa sobom)

Pišem otkad znam za sebe. Volim sastavke i eseje, volim svoje emocije u tekstovima. Uvijek sam u zadaćnicama otkrivala (možda previše) sebe. Danas sam planirala pisati o nečem drugom, no čim sam napisala prve dvije rečenice, došlo mi je da nastavim sljedećom riječju: kontakt. Čini mi se da sam kroz svoje zadaćnice i druge literarne izričaje zapravo tražila kontakt sa svijetom. Htjela sam dati dio sebe nekome. I htjela sam dobiti dio druge osobe natrag. Uglavnom bih dobila samo peticu, bez emocija, eventualno s nekom pohvalom. Ponekad se profesorica možda malo čudno meškoljila jer nije znala kako pristupiti mom emocionalnom otvaranju.

Nedavno sam razmišljala što bih mogla raditi u životu. Nisam sretna sa svojim izborom karijere (zanimanje kao takvo uopće ne odgovara mojim preferencijama i karakteru, pardon, karakternim obranama). Posao koji trenutno radim čak me veseli (i to me plaši), no ipak sam htjela napraviti popis stvari u kojima sam dobra i koje bih mogla raditi. Prva stvar koja mi je pala na pamet, bila je – pisanje. Volim pisati. Ali, tko će me čitati? Kome imam što za ponuditi? Imam li kapacitet smisliti nekakav zaplet, okarakterizirati likove, opisivati mjesta? Hm. Mislim da ne. Najradije pišem o onome o čemu najviše znam. Istovremeno, to je ono o čemu najviše trebam saznati. To sam ja. Volim pisati o sebi. Vjerojatno zato što trebam kontakt.

Razmišljam kako mi se kroz pisanje uvijek bilo lakše otvoriti. Lakše mi je poslati poruku, mail, pismo. Možda dobijem odgovor, možda ne. Što ako nazovem i onda me odbace? Što ako se obratim osobi direktno i ona me ismije? To se već dogodilo. Odbačena sam, ismijana, odbijena. Ne jednom, već puno puta. Obično se to događalo kad bih se otvorila drugoj osobi. Pa zašto sad to? Ne znam. Nagađam da je pojedine ljude privukla moja snaga, a onda, kad sam pokazala svoju ranjivost, uplašili su se i pobjegli od mene kad su shvatili da i ja trebam. Kontakt. Tebe. Da si tu. Trebam da me netko voli, da netko voli to moje malo unutarnje ranjeno i nevoljeno dijete.

Kakav ćemo kontakt imati sa svijetom i kako ćemo pristupati drugima, najviše ovisi o kontaktu s majkom u prvim mjesecima/godinama. Tako sam nekako čula i valjda sam dobro zapamtila. Kad si jako malen, trebaš svoju mamu da te grli, da te čuva, da te štiti od svijeta. Kad ti mama da takav lijepi, ugodni kontakt, onda znaš da je to moguće, da postoji. U obrnutom slučaju je obrnuto, očito. Nemaš fini kontakt, ne znaš da to postoji.

Kakav kontakt možeš imati s roditeljima koji te ne žele? Nisam bila  dobrodošla. Nitko me ne voli. Nitko me ne treba. Nitko me ne želi. Aha, ovo su možda moji imidži? Ne sasvim. Ovo su riječi koje su mi vrlo često upućivane i u koje sam onda počela vjerovati.

Hodam ja tako kroz život, gladna kontakta, a totalno needucirana oko davanja i primanja istog. Nabasavam na partnere koji su odbijajući, a ja postajem potrebita, naporna i nepoželjna u njihovim životima. Na kraju sam se udala za ovog koji je potrebit, naravno, jer ima energiju moje majke. Copy/paste. Svaki put kad njemu treba kontakt i regulacija, ja ga poželim zgaziti. Ne prilazi mi, makni se. Kad meni treba kontakt, a on je relativno OK, onda mu mogu normalno prići i možemo se lijepo zagrliti. Dok god je on potrebit, ja sam odbijajuća i osjećam da će me pojesti, progutati, da ću nestati. Ta naša ponašanja, taj ples potrebitosti i odbijanja ne izgleda baš normalno. Dok promatram naš odnos sa strane, pomislim kako je netko od nas za ludaru. Vjerojatno oboje. No, s vremenom sam naučila da naše ponašanje ima svoje uzroke i da trenutno ne može biti drugačije. Zbog našeg backgrounda, zbog stvari koje smo doživjeli kao djeca (a bilo je tu stvarno svega), ne možemo se ponašati drugačije. Zapravo, možemo, ali samo ako svjesno krenemo raditi na sebi.

Kroz ovaj svoj kratki put u IPD centru uspjela sam naučiti puno o sebi i svom mužu, zašto smo “takvi”, zašto se ponekad ponašamo kao mala djeca (hint: zato što u tom trenutku doista postanemo mala djeca)? Nešto sam naučila o stilovima vezivanja, o karakternim obranama, maskama, nižem ja… I stvarno mi život više nije isti. Nijedan odnos više nije isti.

Vratimo se na kontakt. Sjećam se vježbe s prve radionice OR-a, kad smo morali uspostaviti kontakt s nekim u prostoru. Bilo mi je tako teško gledati drugu osobu u oči. S druge sam strane vidjela oči preplašene srne, tužne i umorne od života. Ili sam to zapravo vidjela sebe u tim očima? Da, to je najveći problem s kontaktom – što ćeš saznati o sebi iz tuđih očiju, kako te drugi vide, što misle o tebi? Možda je neizvjesnost ipak bolja. Što ako me ne vole? Što ako misle da sam glupa? Što ako me ismiju? Odbace? Što ako mi nešto zamjeraju? I opet se vraćamo na one oči majke koje su mi trebale pokazati tko sam, kakva sam, koliko vrijedim. No, ne mogu cijeli život zamjerati majci (zasad još mogu jer nisam još stigla do tog stupnja osobnog razvoja kad svima sve oprostiš).

Želim sama otkriti svoj odraz u zrcalu. Ogledalce, ogledalce moje, reci mi, s druge strane tko je? I pitanje i odgovor nalaze se u meni. No, da bih došla do njih, potrebno mi je nešto kao putovanje kroz vrijeme, skroz na početak mog života. Srećom, postoje ljudi i tehnike koji mi u tome mogu pomoći. Nadam se i iskreno vjerujem da sam izabrala pravi put – put na kojem ću naučiti tko sam i što trebam.

Prvi korak tog mog putovanja zove se kontakt.

Autorica teksta: Polaznica 4-godišnjeg programa Osobni razvoj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.