Kako darovati sebe i Svijet (istovremeno)?

Ornamenti na božićnom drvcu simboli su naših darova, a davanje i primanje dio su istog iskustva. Iako je Božić posebno vrijeme u godini koje nosi energiju Srca, otvorenosti i zajedništva, vrijeme davanja i primanja nije rezervirano samo za ove dane.

Mi živimo u ritmu davanja i primanja. Svakog dana. Svake minute svog života. Svake sekunde.
Udišemo. Izdišemo.
Promatramo. Bivamo promatrani.
Pričamo. Slušamo.
Dodirujemo. Bivamo dodirnuti.

Zatvaramo svoja srca u ritmu svoje ranjenosti, boli, povrijeđenosti, razočaranosti, odustajanja i otvaramo svoja srca u ritmu nježnosti, ljubavi, radosti, nove vjere, nade, ushita, optimizma, sreće…

Da li ste se ikada pitali, koji je to trenutak u kojem se naš unutrašnji ritam mijenja? Koji je trenutak baš TAJ koji našu krutost i zatvorenost, naš strah i izolaciju mijenja u otvorenost, bliskost i povjerenje?

Trenutak mekoće, trenutak dodira našeg Srca.

Trenutak kada dopustimo svom srcu da ga nešto dodirne. Da nas nešto gane. Trenutak kada si dopustimo da nešto primimo. A ono što je fascinantno u tome je, što je to trenutak i kada najviše i dajemo. Istovremeno. Dajemo svoju otvorenost, svoju dirnutost, svoju ranjivost, sebe…

I zato je tok primanja i davanja, davanja i primanja lijek za naše ranjeno Srce. Trenutak otvorenosti. Jer Ljubav nije ništa drugo nego Otvoreno Srce. Ako možemo biti otvoreni, osjećati sve što prolazi našim srcem, samim tim činom volimo. Sebe. Jer ne bježimo od sebe. Druge. Jer se ne otuđujemo. Ne povlačimo. Jednostavno smo tu i dišemo sa svojim srcem. Iskreni prema sebi i svijetu oko nas.

Nažalost, većina nas je ranjena upravo na takav način koji je zatvorio naša srca. I onda, nakon što su postala uplašena, stisnuta, potrebita i očajna, ne znamo kako ih ponovno otvoriti životnom toku. Kako ponovo biti prisutni. I kako se dati sebi i svijetu oko sebe. I kako taj svijet oko sebe primiti u sebe.

No, postoji  jedna priča, naša priča, koja nam se pokušava ispričati. Koja nam pokušava reći kako opet voljeti sebe. Kako se opet otvoriti toku. Ta priča je upravo priča naše najdublje emocionalne rane. Naše najskrivenije povrijeđenosti. Naše najgore noćne more. Našeg najžešćeg straha. A upravo je ona, i baš ona, naša najveća prilika za rast.

Što ako nam upravo naša najveća bol, najteži životni izazov, naša najveća životna kriza, naša najteža borba, obrazac koji nam je najteže promijeniti –   šapće: “Pogledaj u mene. I iscijeli me. Pogledaj ponovo u mene. I sve što leži u meni. Tvoje srce je ranjeno i ja sam samo način na koji to možeš vidjeti. Pogledaj i ne bježi od onoga što vidiš. Jer to je tvoj zadatak na Zemlji. To je tvoja osobna evolucija. To je najbitniji posao koji moraš napraviti. I ništa drugo nije bitnije od toga. Baš ništa.”

I što ako je to istina? I što ako je baš naša kriza, baš ova iz koje bi narađe pobjegli da možemo promijeniti vlastitu kožu, ujedno najveća prilika da naučimo voljeti sebe. Ako je bavljenjenje njom, bavljenje najbitnijim pitanje našeg života.

Kako vam se to čini? Meni se čini fantastično. Napokon se mogu slobodno, bez opterećenja posvetiti se sebi, i reći: „To je to. To je moj posao. To je najbitnije i najbolje što mogu učiniti za sebe i cijeli svijet. Iscijeliti sebe. Samo sebe. A sve što dodje uz to, dobro je došlo.“

Negdje davno sam pročitala da ljudi najbolje daruju svijet upravo sa onim darovima koje najteže primaju. I kako godine prolaze, sve više se slažem s tom izrekom.

Zašto?

Zato jer je moje Srce godinama bilo gladno. I nije se sviđalo samom sebi. A niti meni. I dugo sam ga prihvaćala, učila voljeti, biti nježna prema njemu.  Hranila ga na sve moguće načine. Puno mi je vremena trebalo da to i naučim. Jer je bilo na rubu preživljavanja. I u tom sam uvidjela da je i snažno, snažnije nego što sam ikada pomišljala da jedno Srce može biti. I sada, kada sam samoj sebi to dala, kada sam primila to od sebe (ali i Svijeta oko mene) želim to dijeliti dalje. Jer to me čini još življom. I upravo najlakše dajem ono što sam najteže primila. Jer mi je taj dugotrajan proces dao puno vremena da uzemljim i do kostiju povjerujem da je to stvarno istina. A kada u kostima osjećate svoju Ljubav,  nitko vam ju više ne može oduzeti ili učiniti da bude drugačije.

I zato ako se pitate, koji je vaš dar koji čeka da ga podijelite sa svijetom?
Odgovor leži u vama. Poslušajte svoju priču.
Ogolite ju do kraja.

Ne pitajte se što svijet treba. Pitajte se što vas oživljava, što vama vraća sjaj u oči i što ispunjava i hrani baš vaša Srca? I onda idite i činite to. Prvo sebi. A onda svijetu.

Jer svijet treba ljude sa živim Srcima.

Samo to.

Autorica teksta: Ana Katarina Sansević, terapeut u IPD timu