Blog – Koliko smijem(o) biti dobro?

“Mama, mama, mamaaaaa vidiiiii šta ima u kadi! Plivaju, živi su, kaže teta da će postati žabe!” Ushit, sreća, uzbuđenje u meni se dižu.
Dolazi mama, čupa kosu jer joj u kadi plivaju punoglavci. Kroz stisnute usnice psuje sve po spisku, hini mirnoću i rješava punoglavce. Poruka je jasna, nije bitno kako se osjećam ni što je tu meni važno, ovo nije dozvoljeno. Energija u meni se gasi kao da je netko izvukao šteker iz zida.

“Tata, tata, tataaaaaaa dobila sam pet! Iz zadaćnice iz hrvatskog! Profa me pohvalila!”
Prštim od ponosa, tema je bila skroz moja, super sam to napisala, izrazila sam nešto svoje što je prepoznato i priznato.
Tata uz ciničnu facu odmahuje glavom, i kaže: “Ne zanima me to, dođi kad dobiješ pet iz matematike.”

Šteker izvučen.

Koji dio sebe najviše pokazuješ svijetu? Sretan, tužan, ljut, ogorčen, zaljubljen, depresivan, onaj u ekstazi, ponosan, miran, primjeren, “fasadu”…? O čemu s entuzijazmom pričaš prijateljima, obitelji, kolegama, terapeutu? Imaš li tendenciju pričati o problemima ili o onome što te čini sretnim, ponosnim? Imaš li oko sebe ljude koji će ozarena lica dočekati tvoja dobra stanja, čak i izljev sreće makar im trenutno ne cvatu ruže, ali drago im je zbog tebe? A ako i njima cvatu i dobro im je, imaš li osjećaj da smiju cvasti i tvoje, a da si i dalje prihvaćen? Imaš li s kim slaviti svoja postignuća sa samim sobom? Možeš li reći “Ponosan/na sam na sebe jer…” i osjetiti da je to OK i da smo tu da zajedno slavimo svoje unutarnje pobjede? Poznaju li se prijatelji samo u nevolji ili se još bolje poznaju u sreći? I ono nezaobilazno pitanje, što ovi svi odgovori govore o tebi?

Fokus

Zamislila sam se jednom nakon rečenice “Fokusirana si na negativno”. Zamislila jer ne osjećam da sam u sebi zaista više toliko fokusirana na negativno. Barem već neko vrijeme ne. Nekad mi govore da sam nepopravljivi optimist, a i meni se čini da me to guralo kroz sve one teške, nekad i nepodnošljivo teške situacije u životu. A opet sam svjesna da mogu danima pričati o tome zašto mi je nešto teško, što me ljuti, rastužuje, boli. Mogu do zadnjeg detalja isecirati dio odnosa s kojim se teško nosim, ali da ću pričati u toliko detalja o tome što je dobro, koliko sam i kako sretna kad jesam, što na sebi volim, što se promijenilo na pozitivno, na što sam ponosna… hm, pa ne bi baš. Sama pomisao na takvo IZLAGANJE koči tijelo, staje dah, osjetim adrenalin, grč, strah. Čak i kada je otvoreno i puno povjerenja. Čak i kada to jako želim i krenem, opet preskočim većinu toga što sam htjela, na brzaka sklepam smislene dvije rečenice koje će autoputom završiti tu temu, grlo se stegne, zaboli… ali ajmo na nešto drugo. Ajmo rađe pričati o nekoj traumi.

Ali što ako je i ovo dobar put tamo, u sebe?

U čemu je problem?

Svoju bol ću još nekako i izložiti bliskoj osobi, priznati sve svoje slabosti i nedostatke, ali pričati s jednakim entuzijazmom o tome zašto sam sretna ili što to dobro vidim i cijenim u sebi, s čime se danas toliko lakše nosim nego nekad, to mi ide puno teže. A nije da toga nema, naprotiv, to postaje veći dio mog trenutnog postojanja. Same sa sobom. Pa u čemu je problem?
Da se razumijemo, odgovor nije taj da imam krasna iskustva sa dijeljenjem onoga što me boli, naprotiv. No osjetiti odbacivanje nekog mojeg ranjenog dijela koji još uvijek negdje aktivno “krvari” ne boli toliko koliko boli “uzimanje” tog još uvijek krhkog, tek nedavno vraćenog i teško sagrađenog dijela mene koji se osjeća dobro u vlastitoj koži. Boli osjetiti koliko je destruktivno i poništavajuće kada moja sreća, entuzijazam, unutarnji mir, otvoreno srce i stanje “dobrosti” nalete na zid, osudu, nevjericu ili jednostavno na bilo koji način čine drugoj strani problem. Ovo gađa negdje u samu srž mojeg bića. Nešto što osjećam da je “onako kako treba biti” blisku osobu smeta, bode, ljuti.

Ha? Do jučer je problem bio što sam loše, sad je problem što sam dobro. I moj problem postaje to što je to nekome problem. Dobro stanje i Sizif odjednom imaju puno toga zajedničkog. Naravno, moje stanje bi trebalo biti stabilno moje neovisno o reakcijama drugih. Nekad mi i to uspije, ali daleko od toga da je to većinom tako, još uvijek je krhko i lomljivo ono iza toga. Samo još jedno u nizu zrcaljenja gdje sam sama sa sobom.

Glas

Koliko vjere i osjećaja stajanja iza sebe mi treba da izustim:
“Konačno mogu pustiti bliže nego ikad”
“Privukla sam u život ljude koji me me vide, doživljavaju, zanima ih tko sam.”
“Juhu, mogu stati pred ljude i ne urušiti se.”
“Život je lijepo mjesto.”
“Osjećam se negdje duboko sretno koliko god više nego ikad dotičem ponore više puta dnevno no jednako toliko puta se i dignem i ne ostanem u tome.”
“Sa svime što dođe se nosim iz osjećaja da Mogu.”
Pa makar pola toga nekome nije istina, makar pola toga netko drugi vidi drugačije ili silom traži neku rupu u priči, ali to je moja istina. Pa da mogu neokrznuto preživjeti kad s druge strane dođe reakcija koja je pomalo nalik nekoj rigidnoj teti Gertrudi, koja me samo pogleda ispod oka, nabroji mi projekcije, transfere, izdizanja, opiranja i kaže prijekorno: “Spusti se na zemlju, zabrijala si. Sve će ti to nestati, to tvoje niti ne postoji. Opisano ti je to u xy knjizi, daj si nešto pročitaj o tome. Doziraj. To ti je Pandorina kutija, da znaš što je unutra pobjegla bi vrišteći, čovjek je napisao knjigu o tome.”

Ili mi jednostavno bliska osoba ne vjeruje iz deset svojih razloga i vlastitih pobuda koji nemaju veze sa mnom pa i kad “znam” da nemaju veze sa mnom, tijelo zna nešto drugo. Bam, izleti šteker iz zida, javi se dobro poznata bol u grudnom košu, suze same krenu. A do prije minutu je bilo dobro i sad je to dobro samo po sebi iskreiralo loše. Koliko dobro je onda to dobro? Facepalm.
I tako hodam svijetom s uvjerenjem da moram skrivati svoju sreću kao zmija noge. Ne talasaj previše da ju netko ne uzme. Skrivaj svoje uspjehe da ih netko ne obezvrijedi. U najmanju ruku doziraj to malo, nemoj da previše blješti. I bolje da šutiš o onome dobrom u sebi, bolje da ne talasaš previše sa onime što ti se sviđa na tebi samom jer ima tamo vani netko tko samo čeka da te poklopi i nedo bog da ti je u ulozi autoriteta pa da tu tvoju kvalitetu poništi. Čiji to glas očekuješ? Možeš li ostati stajati i kad ga čuješ?

Uvjerenje

Da stvar bude bolja, takva iskustva nam se ponavljaju, potvrđuju uvjerenje. Bodu, bodu i bodu. Ili ono što čitamo u reakcijama drugih biva obojeno našim očekivanjem da oni misle i namjeravaju ono što je naše uvjerenje. Naravno da nas uvjerenja odmiču od realnosti, ali da li se to što percipiramo realno događa, u tom samom trenutku postaje sasvim svejedno, tijelo reagira kako je naučilo ili kako je nekada jedino moglo. Takva iskustva zrcale nam nešto u nama, kao da ni u toj dobrosti nema odmora, uvijek se nađe neka nedobrost koja traži svoj prostor. No ono što nije svejedno je da nas ponavljanje bolnog iskustva sputava da probamo opet. Da probamo jer želimo. Jer naše srce želi. Želi pokazati što mu je važno, što ga čini sretnim, kako voli, želi izaći među ljude i pokazati što ima unutra kada je otvoreno, kakvo je kada je konačno sretno i kada može tu sreću i ljubav širiti na druge kao zarazu. Jer je to srce, nemamo ga da čuči u ormaru i biva sretno u mraku. Tu je da zapleše sa drugim srcima.

Crv

Onda se u tom zrcalu pojavi i crv. Onaj koji je došao u paketu sa tim svim kvalitetama koje su nam povjerene da ih iznesemo pred svijet i obogatimo ga. Crv koji ne da da to ostane skriveno i zaboravljeno. Crv koji zna zašto smo ovdje. Crv koji nas tjera da pokušamo ponovo. Uz sva ona bolna iskustva, i onda kada se tijelo opire i onda kada “svi” govore drugačije, crv buši rupu kroz sagrađene bedeme i traži put kojim će ono naše izvorno izaći na vidjelo. Što god radiš sa sobom samo nemoj ubiti crva. Posustani sto puta, samo nemoj ubiti crva. Snaga da ga slijediš će doći i dolazi. 

Ova priča je inspirirana mojim iskustvima. Često mi se dešavalo da sam o ovome pričala drugima (jer da, meni je ovo problem, a o problemu mi je lakše pričati), a druga strana je prepoznala o čemu pričam. Pitam se koliko bi se ljudi pronašlo u ovim opisima? Koliko bi svijet bio ljepše mjesto da barem manje sputano (ako već ne nesputano) izražavamo svoju sreću, slavimo svoje kvalitete i one unutarnje pobjede? Ono na što smo fokusirani raste, zar ne?

Volim svog crva, to je neuništivi mali gad. Vidim ga jednog dana kako debeo i bezbrižan gricka najslađu jabuku na stablu jer nema više toliko posla, jer ne trebam više potvrdu ni odobrenje izvana, jer sam ja sama dala sebi pravo na sreću, na dobro, na pogrešku, na sebe, na moje. Do tad ima da gradi, kopa, ruje, da mi ne da ići lakšim putem kojim ću živjeti ono što jesam onda kad shvatim da je još premalo ostalo.

Autorica teksta: Željka Čivčija, polaznica 4-godišnjeg programa Osobni razvoj

3 komentara

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

  • Draga Željka tema kao pisana (i) za mene…Dok sam čitala tekst odmah sam se setila svog zarobljenog vriska sreće, koji je još uvek u grlu i čeka dozvolu da se čuje i pokaže u punom intenzitetu. On je uvek tu kad sam baš radosna i uzbuđena, osetim ga kako nadolazi, ali nekako okrenut na unutra, kao da se radujem u sebi, tako je bezbednije. Ja sam osim suptilnih poruka koje su se podrazumevale i uvek visile u vazduhu, dobijala i one direktnije poput “ne valja se mnogo radovati”. Moja uzbuđenost životom, radost, sreća nekako nisu nailazili na odobravanje, bilo je ili too much, ili je to nekog povređivalo, ili……pa je i utihnulo. I ne samo to, osećaj krivice je učinio da dobije neki ružan predznak, nešto što nije baš pametno pokazivati….ne zna se tačno zašto, ali telo se ipak stisne. I baš kao što si rekla “kao da ni u ovoj dobrosti nema odmora”. I meni je daleko neprijatnije da pričam o svemu onome što je dobro u meni i mom životu. Na prvoj godini sam jedva (posednja) izašla pred grupu da nabrojim svoje kvalitete…to je bio pravi TTR srama za mene. Nije da mislim da ih nemam, ali pokazati to pred svetom telu je STRAŠNO iskustvo. Šta ako drugi tako ne misle, šta ako oni to ne vide, koliko je teško onda ostati na svojoj strani, uveren u taj osećaj….jer nekada davno to nisu videli, prepoznali, podržali. Naravno da mi je do skoro daleko lakše bilo da sama utišavam i prilagođavam intenzitet svoje sreće i dobrosti okolnostima, ljudima, onako kako ja mislim da bi bilo prikladno i bezbedno za okolinu. To je kao kad dimerom podešavate jačinu (unutrašnje) svetlosti. Međutim svaki put kad to uradim udaljim se od sebe, svoje istine i suštine. I kao što ti pričaš o tom divnom crvu, meni se moj vrisak sreće sve više i više otima, hteo bi napolje, pa ga puštam oprezno i po malo…pa to sad svečano i hrabro priznajem. 🙂

    Danjiela Krstić

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.