Blog – Moj put Osobnog Razvoja

Jako sam zadovoljna koliko radosti se pojavilo u mom životu, a koju je ovaj rad počeo izvlačiti na površinu ispod hrpe prašine – straha, srama, krivnje i ostalih otpora (bez obzira što se i dalje susrećem sa “izazovnim” situacijama i “izazovnim” stanjima, ali ipak na kraju bude dobro). Ne bi to bilo tako bez terapija i radionica…

Već par puta sam htjela izraziti to zadovoljstvo, ali glasić koji mi je govorio: “ma daj nemoj što ti to izlaganje treba, ma to je nebitno, bez veze” je bio jači.

E pa sad mi je bitno i ima veze.

 

Početak

 

U početku sam bila vrlo skeptična sa upuštanjem u ovaj rad koji traje bar četiri godine, a da ne znam točno što me sve čeka, ono bar otprilike. Koje su to teme koje ćemo obrađivati?

Iako sve te teme RAR objedini, nije da ne znaš, dobiješ uvide gdje si, ali svaka tema, kao što sam ubrzo uvidjela, na Osobnom Razvoju se itekako produbljuje. Predavanja i radionice sa RIR-a i RAR-a su mi donijele puno informacija i spoznaja u kratkom vremenu i podigla se bura emocija. Meni, koja tada nisam imala toliki doticaj sa psihologijom, osim onog dijela kad više ne znaš što radiš krivo sa djetetom pa čitaš sve moguće članke na net-u koji ti zvone, postavljala su se pitanja: ” S koje strane da krenem kad su sve teme moje?”

Naravno da sam dolaskom u IPD Centar na program RAR-a sve vagala, mjerila, a isto tako imala osjećaj da se i mene skenira kroz sve što izgovorim i izrazim. Sama moja pojava je govorila puno toga, a to mi je bilo scary. Često sam imala dojam da se koristi princip: “Kad te nešto zanima više, idi pa vidi u svoj vlastiti proces koja emocija će se podignuti”, a s druge strane potpiši izjavu sa popriličnim brojem stavki da si odgovoran za taj rad na sebi, jer sve što izađe je ionako u tebi.

 

Što se krije unutra?

 

E toga me bilo strah. Što je to sve u meni?

Svejedno sam osjećala kroz radionice i predavanja da je to ono što sam tražila u životu i sve je imalo smisla i još uvijek ima.

Toliko dubine u odnosima se pojavilo i toliko zadovoljstva kad vidim da osim mene i moji klinci postaju zadovoljnije i opuštenije osobe, osobe koje počinju uživati u sebi, u svojoj spontanosti. Koje smiju pogriješiti i ne trebaju se bojati izraziti svoje osjećaje. Koje imaju povjerenja u mene.

I onda vrijedi proći kroz sve što radionice i terapije donesu, a nije baš uvijek bilo bajno i krasno nakon spoznaje da nije tako trebalo biti u ranom periodu, da je trebalo biti puno bezbrižnije i jednostavnije kroz život i sa puno više ljubavi i prihvaćanja. Da je toliko jak program nevrijednosti.

Mislim da mi je najgore saznanje (za sad) bilo ono da nastavljam raditi sama sebi ono što me povrijeđivalo od drugih.

 

Kakav je ovo rad?

 

Znam da je ovakav rad ipak još prilično nepoznat većini ljudi i sad znam da zbog nivoa svijesti dolazi do raznih predrasuda i skepsi. Ja sam također imala potrebu istražiti, provjeriti, iskopati čim više informacija o izvorima na čijim radovima je nastao ovaj program. Da nije to ipak neka patka? I ispunila sam svoju potrebu. Čitala dok mi nije dosadilo jer sam puno svoje energije i vremena trošila na to, ali ipak neka sam, da se ne bi upustila u nešto što ću požaliti.

Stekla sam povjerenje u IPD Centar i ovaj rad, ali prije toga sam trebala imati pod kontrolom događanja oko sebe i u sebi, jer ipak se oko mene rušio jedan stari svijet, onaj koji sam godinama izgrađivala na krivim temeljima tj. mojim krivim uvjerenjima.

 

Pozitivne promjene

 

Poprilično me već dugo drži ova neka OK-ejnost, kako bi Tomislav rekao, pa iako se često radujem kao malo dijete i baš mi je to super, ponekad sam skeptična i oko toga naravno, pa se opet pitam da li je sva ta sreća koja se pojavljuje stvarna ili je nešto od toga i dio otpora i procesa nošenja sa boli i sa svime što sam osvijestila o sebi i što ću još osvijestiti. Da mi bude lakše. A možda samo više uživam u malim stvarima i sa zdravim granicama koje bar počinju imati svoje obrise. I tko će to sve znati?

Manje racionalizirati, više osjećati – mislim da je zaključak 

I definitivno se posvetiti izgradnji sigurnosti u sebi. Sad zaista osjećam da je onaj program – nisi dovoljno dobra tj. ne vrijediš – krivi program koji ću uz puno ljubavi, pažnje, nježnosti i strpljenja pomalo deinstalirati.

Za kraj ću reći da počinjem zaista uživati u ovom putovanju i sjetih se riječi jedne divne osobe na kraju RAR-a: “Ne nabijaj si pritisak, zamisli da si se spakirala za veliki put i da već sjediš u vlaku. Prepusti se jer vlak je već krenuo.” Ili brod ili avion možda, nije bitno, bitno da ja pomalo odabirem smjer.

 

Hvala

 

Hvala mojoj grupi i sa RAR-a i sa prve godine u kojoj sam mogla osjetiti zajedništvo i koji su sa mnom prolazili i prolazit će tuge, boli, sramove, a i vesele trenutke. I ja sa njima.

Veliko HVALA i Tomislavu što ovaj program postoji i svim mojim terapeutima koji su me čuli, vidjeli, bili tu za mene, prihvaćali me i bili mi neizmjerna podrška.

Ko ti to more platit 

 

Autorica teksta: Kristina Vojković Golubić, polaznica programa Osobni Razvoj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.