Osjećam neizmjernu zahvalnost što sam među sretnicima koji se bave onim što vole i što ih silno ispunjava, tako da mi se čini kao da u biti ne ”radim” i nemam ”posao”, nego neprestano stvaram i družim se stvarnim ljudima koji su mi jako dragi. Duboko u sebi osjećam da se u ovoj fazi života trebam baviti baš time što radim i prožima me snažan osjećaj smislenosti i svrhovitosti.
No, nije uvijek bilo tako. Imao sam period života kada sam se unatoč svoj profesionalnoj i financijskoj uspješnosti osjećao prazan i mučio me osjećaj nedovoljnog smisla mog dotadašnjeg djelovanja. Potraga me dovela do tjelesnih psihoterapija i edukacija za terapeute, kroz što sam se počeo mijenjati i sve više sjedati u sebe kakav u biti jesam uvijek i bio, ali negdje duboko ispod silnih obrana i maski (nije da ni danas toga nemam).
Ostao sam duboko fasciniran spoznajama o utjecaju iskustava sa skrbnicima u periodu ranog razvoja djeteta na cjeloživotno funkcioniranje i zdravlje buduće osobe. Daljnje čitanje knjiga, znanstvenih istraživanja, nove edukacije i osobna iskustva samo su mi još više potvrdili da sam među onima koji su sagledali novu paradigmu koja počinje mijenjati mnoge sfere društva, pogotovo u roditeljstvu, medicini i psihoterapiji.
Kako se razvila ideja o Centru Prirodno roditeljstvo
Program Roditeljstvo i rani razvoj (RIRR) – moj prvi projekt
Svjedočeći kroz terapije posljedicama emocionalnih povreda iz ranog perioda kod odraslih osoba ostajao bih duboko pogođen pitanjem: Da li bi njihovi roditelji radili te stvari svom djetetu da su znali da će to imati tako velike posljedice? Ovdje ne govorim ni o kakvim zlostavljanjima nego uobičajenim odgojnim metodama koje se široko koriste (i preporučuju od stručnih osoba), ali djeluju razorno na psiho-emocionalni razvoj djeteta i buduće osobe.
Znam da sam već tada dobivao snažan impuls da približim roditeljima kako se njihova djeca duboko u sebi osjećaju i koje cjeloživotne posljedice i rezultate će dati određeni odnosi i metode odgoja, kakve i danas u svom neznanju i po inerciji roditelji primjenjuju na svojoj djeci.
I tu se počela razvijati ideja o Centru Prirodno roditeljstvo, što je bio prvi projekt. U intenzivnom višegodišnjem proučavanju aktualne literature ostao sam nezadovoljan onim što jedan dio pedagogije i dječje psihologije (pogotovo zastarjeli rigidno bihevioralni pristup) govori.
Najviše sam bivao razočaran koliko je tu još uvijek neviđenja i nerazumijevanja djeteta i njegovog doživljaja svijeta i njegovog doživljavanja roditelja te neprepoznavanja njegovih stvarnih potreba i korijena određenih ponašanja.
Prije pokretanja Centra prekinuo sam sve svoje dotadašnje poslovne aktivnosti i uzeo si dvije godine za intenzivno svakodnevno proučavanje gotovo svega što se zna o važnosti ranog razvoja. Nakon pokretanja Centra, u narednih pet godina intenzivnog razvijanja znanja o ranom razvoju kroz teoriju i praksu, kao i svakodnevnog rada s roditeljima, mogao sam konačno dovršiti program Roditeljstvo i rani razvoj (RIRR), koji se sastoji od tridesetak sati snimljenih i uređenih predavanja s PDF-om.
Želio sam tada dati sve od sebe da što više ljudi, pogotovo roditelja, čuje o tim važnim spoznajama pa sam se posvetio javnim nastupima, predavanjima u gradovima regije, nastupima u TV i radio emisijama, pisanju članaka za novine i portale. U radu Centra su mi se priključile i moje kolegice terapeutkinje Nikica Stezinar, Dubravka Rodić, Ljerka Zorić, Jane Kramar i Maja Dajčer.
Smatram da je razumijevanje preduvjeta cjelovitog roditeljstva i cjelovitog ranog razvoja tijekom prvih godina djeteta nešto najvažnije i najdragocjenije što roditelj može dati svom djetetu kroz cijeli život.
Problem je što ulazak u razumijevanje ranog razvoja neminovno otvara kod roditelja temu njega samog kao osobe, njegovih iskustava kao djeteta, njegovog stupnja emocionalne, socijalne, psihološke zrelosti… Ukratko, traži da pogleda u sebe, što najveći dio ljudi nije još uvijek spreman. Stoga ove spoznaje ulaze u društvu puno sporije nego što je potrebno i njihov prodor će rasti, kako bude rasla razina svijesti društva.
IPD Centar
Programi RAR i Osobni razvoj
Novo područje mog djelovanja uskoro je postao program Osobni razvoj koji sam nastavio razvijati narednih godina, što je bio logičan korak za one koji su završili program RIRR. Osobni razvoj je za mene konkretan rad na dovršavanju nedovršenih procesa emocionalnog, psihološkog i socijalnog sazrijevanja kroz duboku psihoterapiju koja transformira našu srž, naš unutarnji emocionalni svijet, naše nesvjesne obrasce funkcioniranja… i konačno mijenja fiziologiju i uravnotežuje autonomni živčani sustav, što značajno unaprjeđuje opće zdravlje osobe. Vjerujem da ovakve rezultate mogu najviše dati tjelesni terapeutski pravci, jer imaju utjecaj na tjelesnu memoriju i dublje dijelove mozga koji nose nesvjesni nutarnji emocionalni svijet i upravljaju našom fiziologijom, što sve oblikuje doživljaj svijeta i sebe. To zahtijeva rad s najdubljim impulsima i primarnim emocijama, gdje je i korijen problematike koja se iskazuje na kognitivno-bihevioralnom nivou. To podrazumijeva duboki procesni rad, kontakt s emocionalnim svijetom od kojeg naš ego (svjesni dio nas) nastoji bježati cijeli život i u tom cilju razvija nesvjesne obrambene mehanizme. Osobno sam u svom radu na sebi imao priliku ulaziti u duboke emocije, ponovno naučio plakati, na svoj užas upoznavao svoju narcisoidnu crtu, proživljavao silnu potrebitost od koje su me moje obrane uspješno držale daleko, otpuštao svoje maske koje sam cijeli život tako detaljno i uspješno gradio i upoznavao svoje rano djetinjstvo koje za mene malog ipak nije bilo tako ružičasto kako sam prije želio vjerovati.
Sjećam se da sam bio fasciniran spoznajama kroz sebe i kroz druge da se ono što terapeuti najčešće rade s odraslim osobama u osnovi svodi na „popravljanje“ propusta i pogrešaka njihovih roditelja (skrbnika), zbog kojih kao odrasle osobe imamo uobičajene ljudske problematike raznih vrsta. Čak i onda kada je psihološka ili emocionalna povreda ili traumatsko iskustvo nastalo u odraslijem stadiju života, opet bismo morali sagledati rani razvoj i brzo bi postajalo vidljivo da to kasnije povrjeđujuće iskustvo ne bi bilo tako razorno da iskustva iz ranog perioda nisu učinila osobu podložnom imanju trajnih posljedica nakon novih povrjeđujućih iskustva, kao što su emocionalni, bračni, poslovni problemi ili krize.
Nakon prvobitne petogodišnje edukacije u Snowlion školi za tjelesne psihoterapeute (današnji CIR), posebno me osvjestila trogodišnja edukacija i trening za terapeuta u „Center for Intetional Living“ iz New Yorka, koji je iz mene i mojih kolega izvlačio najdublja iskustva iz najranijeg perioda koja nas danas određuju, upravljaju našim ponašanjima, mijenjaju našu percepciju, a da obično niti nemamo svijest o tome. Slične spoznaje i uvide sam dobivao i na raznim drugim edukacijama po Europi, što je sve više učvršćivalo moju namjeru da se posvetim razvoju programa Osobni razvoj.
Zahvaljujući studiju za doktora veterinarske medicine koji sam završio u mladim danima, duboko u sebi sam ostao medicinar, tim više što sam tijekom studija s puno žara za sebe učio humanu medicinu, a polagao ispite iz veterinarske (s kojom se nikada nisam u životu bavio). Taj studij mi je kao odličnom studentu dao dobro poznavanje anatomije, neurologije, fiziologije…, a time i sposobnost za lakše sagledavanje tjelesnih (organizmičkih) tj. neurofizioloških posljedica traumatskog iskustva, a što se do nedavno u znanosti (nažalost, ponegdje još i sada) smatralo isključivo psihološkom problematikom. Kao ključnu znanost u našem radu vidim interpersonalnu neurobiologiju koja nam daje mogućnost sagledavanja kako odnosi (pogotovo u ranom periodu) determiniraju organizaciju neurofiziologije i autonomnog živčanog sustava, ali i podsvijesti, načina razmišljanja i donošenja odluka kroz život.
Nakon edukacija iz tjelesnih psihoterapija, posvetio sam se višegodišnjem konstantnom učenju i istraživanju kako bih u svakodnevnom terapijskom radu sam sebi, ali sada i našim studentima u IPD Centru mogao dati što konkretnije znanstveno pojašnjenje iskustava koje smo imali kroz rad. Najviše strasti i danas nalazim u rasvjetljavanju poveznica ranih iskustava i psihološko-emocionalno-zdravstvenog funkcioniranja osobe kasnije kroz cijeli život.
Tijekom razvoja programa Osobni razvoj svoj veliki doprinos svojim znanjem i višegodišnjim iskustvom dali su Jasenka i Davor Dabinović, koji pripadaju prvoj generaciji tjelesnih psihoterapeuta u našoj regiji. Uskoro su nam se pridružili i ostale kolegice i kolege – Dane Cvijanović, Sanja Mezić, Sonja Lovrenović, Mia Dabinović, Marija Meter, Slavka Sekulić, a niz se danas nastavlja s našim završenim studentima koji nam nakon šest godina edukacije i Učiteljskog treninga postaju kolege: Vjekoslav Crnojevac, Rea Giaschi, Jelena Dadić, Ivana Preglej, Manja Šumadinac, Leo Petrović, Dario Polančec, Maja Prebeg, Tomislav Lipovac…
Znak našeg IPD Centra je simbol mindfulness-a (pristalica sam toga da se neke riječi ne prevode) što je metafora za kapljicu koja, nakon što duboko uroni nakon pada u vodu, biva izbačena visoko iznad vode. Naš rad podrazumijeva isto tako duboki ulaz u sebe i svoje najveće povrede, sjenu i najpotiskivanije emocije, što rezultira daljnjim emocionalnim, psihološkim i duhovnim sazrijevanjem.
Integralna tjelesna psihoterapija
Zanimljivo mi je bilo sagledati da je sve čime sam se bavio u životu i pri tome uživao, od igranja tijekom najranijeg djetinjstva do ozbiljnih projekata kroz život, uvijek imalo za cilj razvijanje sustava s ciljem da vrijedne i posebno dragocjene stvari, proizvodi, ideje, ljudi… budu afirmirani i zablistaju u svom sjaju na korist svijeta. S obzirom na to da oduvijek nosim tu sposobnost, shvaćam to i kao svoju misiju, svrhu i realizaciju u svom životu.
Sjećam se da sam se kod edukacija uvijek pitao zašto nas je tu samo desetak godišnje kada je ovo tako dobro. Trebalo bi nas biti u ovom radu tisuće, kako bi puno ljudi imalo dobrobiti koje ovaj rad na sebi pruža. Shvatio da u biti nema dovoljno terapeuta, niti saznanja u društvu da ovaj rad postoji. Postajalo mi je polako jasno da najviše što mogu napraviti za svijet je razviti sustav edukacije novih terapeuta kako bi se ovo dragocjeno znanje širilo i kako bi što više ljudi u narednim desetljećima moglo imati koristi od ovog rada. I tako je logičan korak dalje bilo razvijanje škole za terapeute.
Osobno mi je neprihvatljivo ostati na jednom fundusu znanja u radu, ma kako bio trenutno učinkovit. Ne vjerujem u psihoterapiju zasnovanu na jednoj metodi. Sam sam u početcima prošao iskustvo velikog oduševljenja jednim terapijskim pristupom i nevjerovanja pri tome u druge, da bih kasnije učenjem novih pravaca shvatio koliko malo općenito znamo i koliko je neminovno ostajati ponizan i učiti dalje. Vjerujem da terapeuta ne čini dobra metoda nego njegova osobnost i poznavanje što više pravaca kako bi mogao pronaći svoj autentični stil i za svaku osobu najprimjereniji način rada. Stoga mi je prvobitno kao terapeutu, a sada i kao utemeljitelju Integralne tjelesne psihoterapije logično da težim integraciji više terapeutskih pravaca u jedan inkluzivni, koherentni i sveobuhvatni pristup.
Također smatram da svaki terapeut ima svoj osobni stil i da je za studenta jako važno i dobro da uči od više terapeuta, kako bi dobio slobodu da pronađe svoj osobni autentični stil u radu. Stoga sam želio od početka da u našoj edukaciji za psihoetrapeute ITP-a sudjeluje veći broj učitelja pa je naš osnovni učiteljski tim pojačan gostujućim svjetski poznatim učiteljima kao što su Heiner Steckel i Olaf Trapp.
Vjerujem da je svaki od autora nekog pravca dao dragocjen doprinos svijetu otkrivši jedan dio velike istine o čovjeku. Povijest nam pokazuje da se, na žalost, autori najčešće međusobno nisu razumijevali niti uvažavali i da su se gubili u neusklađenom vokabularu. Moja osobna strast je sagledavanje najvrjednijeg znanja što su ga razni autori i pravci dali (interdisciplinarnost) i međusobno ispreplitanje u novu koherentnu cjelinu, koja po potrebi u radu izlazi izvan postojećih koncepata (transdiciplinarnost). Ne vjerujem u metodologizaciju psihoterapije, nego, naprotiv, u integraciju i stvaranje integralne verzije određene grane psihoterapije. Mislim da je ukalupljivanje u terapijskom radu u jednu metodu prava šteta i za terapeuta i za klijenta, koliko to god godilo samim osnivačima.
Stoga kontinuirano sa svojim kolegama radim na daljnjem razvoju koncepta ITP-a, uz integriranje novih spoznaja i usvajanju novih tehnika koje omogućuju veću učinkovitost u radu s ljudskim problemima. Naši programi će ostati uvijek otvoreni za daljnje usavršavanje i unaprjeđivanje i nenavezani trajno za postojeće koncepte i propisane procedure i tehnike u radu s ljudima, a što bi ograničavalo daljnji napredak i evoluciju.
U razvoju programa uvijek nastojim integrirati više različitih i često suprotstavljenih koncepata i pristupa. Osobno ih doživljavam kao jednu te istu temu, temu o čovjeku, samo predstavljenu na različite načine od strane različitih autora. Vjerujem da što više različitih pogleda uključimo u svoje viđenje i razumijevanje čovjeka, to imamo jasniju sliku. Za mene su roditeljstvo i rani razvoj djeteta i osobni razvoj kroz duboke psihoterapeutske pristupe jedna te ista tema. Pitanje je samo u kom trenutku na vremenskoj crti osobe promatramo temu razvoja osobnosti.
Raduje me da je zadnjih godina došlo do eksplozije novih spoznaja tako da sada avangardu u suvremenoj znanosti čini nova generacija znanstvenika koja raskida uokvirenosti i zatvorenosti pojedinih znanosti te integrira i objedinjava suvremene spoznaje razvijajući cjelovitiji pogled na čovjeka. Naš rad je dio upravo tog novog vala. Kao terapeut i voditelj procesnih i iskustvenih radionica gotovo sam svakodnevno u prilici dobivati potvrdu ovih spoznaja i iskustveno još dublje upoznavati unutarnje povrijeđeno dijete u odraslim osobama i razvijati načine zacjeljivanja tih povreda.
Moja osobna misija i nešto što mi ima dubokog smisla raditi i posvetiti se u potpunosti tome je upravo širenje ovih spoznaja i iznalaženje načina da budu razumljene i da dopru do što većeg broja ljudi, pogotovo roditelja, stručnih osoba koje rade s djecom i odraslima, onih koji su osvijestili da im je rad na sebi potreban (a kome nije?) te onih koji će sebe pronaći upravo u pozivu terapeuta, a sve to s ciljem da bi svijet postajao bolje mjesto.
Program Razvojno poticajno odgajateljstvo
Od samih početaka sam bio svjestan da ove spoznaje mogu dovesti do velikog napretka kod stručnih osoba u institucijama koje rade s djecom i adolescentima. Kroz godine je u programima sudjelovalo puno psihologa, liječnika, socijalnih radnika, defektologa i sl. i najčešći komentari bili bi da su tek kroz ovakav iskustveni način učenja te povezivanje ranog i kasnijeg perioda doista shvatili pojmove koje su čuli ranije na fakultetu. Osobna transformacija koju su doživljavali ih je najčešće činila puno kompetentnijim u svom svakodnevnom radu i pomagala da se lakše nose s izazovima svog poziva. Stoga je bilo logično da razvijemo program Razvojno poticajnog odgajateljstva (RPO), koji je namijenjen djelatnicima u institucijama (domovima, vrtićima i sl.), i počnemo s tim vidom rada koji je najčešće financiran sredstvima iz europskih fondova. Veliko mi je zadovoljstvo vidjeti kako program RPO unosi novu kvalitetu u rad stručnih osoba pogotovo jer to ima dalekosežne rezultate u životu djece i štićenika domova.
Zahvala
Želio bih izraziti svoju veliku zahvalnost svojim učiteljima i terapeutima Alexis Johnson, Judith Sarah Shmidt, Laslu Pinteru, Tomislavu Senečiću, Kyriaki Polychrony, Heineru Steckelu, Corneliji Gerken, Olafu Trappu i mnogim drugima bez kojih danas ne bih pronašao i radio ovo što me najviše ispunjava i čini toliko sretnim.
Posebno mi je zadovoljstvo što sam imao priliku osobno se upoznati s mojim drugim učiteljima koji su preko svojih knjiga najviše utjecali na mene: Dr. Daniel Siegel, Dr. Allan Schore i Dr. Steven Porges.