Blog – Retrospektiva

Po prvi put u životu mi je teško pisati smisleno o svojim unutarnjim zbivanjima. A već neko vrijeme planiram ovo napisati. Počnem pa odustanem. Moj „mental“ je zapanjujuće malo aktivan ovih dana, u smislu vječitog analiziranja svega. Više osjećam nego što uspijem pretočiti u riječi. To je nešto novo.

Došla sam u IPD prije nešto više od 7 godina. Prilično disocirana, smrznuta i nimalo povezana s tijelom, a triger za to odrezivanje je bilo jedno meni traumatsko iskustvo, iako je samo po sebi vrlo učestalo i nimalo neočekivano iskustvo. No meni je očito podiglo neke prastare traume i razne više ili manje korisne obrane. Prije toga sam isto imala raznih emocionalnih previranja unutar sebe, ali sam bila prilično dobro povezana sa sobom i svojim emocijama, a u djetinjstvu sam bila i jako povezana s tijelom, osobito u kontaktu s prirodom. Jako sam puno osjećala, iako sam slabo regulirala te emocije, dosta su za mene bile intenzivne i preplavljujuće. I tuđa stanja sam jako osjećala, ali ona me nisu preplavljivala na negativan način, mogla sam osjetiti njih i zadržati sebe istovremeno. To mi je bilo lijepo. Znala sam imati i povremena „duhovna iskustva“ neke posebne povezanosti s drugima i svijetom. Međutim, sve je to često bilo dosta neuzemljeno, osobito „neuzemljena duhovnost“, što je baš prikladno išlo uz moju dominantnu obrambenu strukturu. Bila sam previše senzibilna, previše ranjiva, svijet je za mene bio jako intenzivan.

No ne želim zapravo pričati o prošlosti, spomenula sam je samo zato da se dobije kontekst sadašnjeg iskustva o kojem želim pisati.

Dakle, došla sam u IPD u dosta ranjivom i lošem stanju, koje je s vremenom progresiralo u još gore i lošije stanje dugotrajne disocijacije, stvarnog neosjećanja. Da ne osjetim bol zbog velike patnje i smrti meni bliske osobe, odrezala sam svoju tugu. A silna energija koja je bila potrebna za držanje toga, istovremeno je stegnula i sve druge emocije jer mi je bilo nemoguće jednu toliko zadržavati, a da druge slobodno teku. Odrezala sam se potpuno. Za sve emocije i osjete, osim straha. Strah je bio sveprisutan. Paralizirao me. Pobjegla sam još više u glavu. Osjećala sam potpunu odcijepljenost od vlastita tijela u kojem je bio užas, crna rupa bez dna. Kaos i mrak. I strah. Strah više od svega. Ta „rupa“ u tijelu je bila toliko zastrašujuća, takav bezdan strave u koji sam se bojala upasti, da sam i to odrezala. Prekinula se gotovo potpuno veza s tijelom i emocijama. Ipak, sjećala sam se kako je to bilo osjećati pa mi je ovo stanje bilo psihološki vrlo bolno (ne mogu reći emocionalno, jer je bilo nepovezano s tijelom). Osjećala sam se kao robot. Od nekoga tko je osjećao sve, postala sam netko tko ne osjeća ništa. To mi je bilo gotovo neizdrživo. Nisam mogla osjetiti ništa osim tog nekog bolnog pritiska u glavi zbog toga što ne mogu biti „ja“, što ne osjećam. Jedno prilično beznadno stanje. Osobito zbog manjka empatije. Prije sam toliko jako osjećala druge ljude i bilo mi je istinski stalo do njih, a sada ništa. I dalje sam nastojala drugima činiti dobro, ali samo po nekoj inerciji, zato što sam to smatrala ispravnim, a ne zato što mi je emotivno bilo stalo u istoj razini kao i prije. To mi je bilo strašno. Gadila sam se sama sebi. Bilo je i perioda kad sam mislila da bi bilo bolje da me nema, jer je ovo nevrijedno življenja. U to sam se vrijeme dosta odvojila od sebi najvažnijih ljudi. Egzistirala sam pokraj njih, ali nisam mogla biti prisutna. Osjećala sam neke niske razine emocija – ne mogu reći da nisam osjetila normalne svakodnevne frustracije, tuge, veselja, ali sve je to bilo u takvom niskom intenzitetu. I dalje sam voljela svoju obitelj i ljude općenito, ali više kao mentalni koncept, nisam to mogla zaista osjećati u dubini svoga bića. Nisam to mogla utjeloviti. Teško je to opisati. Osjećala sam nevrijednost zbog toga, u glavi. Na van sam jako dobro funkcionirala – što je bilo i dobro i loše. Dobro zato što si barem nisam stvorila neki životni problem – normalno sam radila, razgovarala, obavljala sve što je trebalo. Loše zato što nitko nije primijetio koliko sam duboko odrezana, koliko duboko ne osjećam. Koliko je umrtvljivanje aktivno u meni. Sve samo da ne osjetim bol koja je bila ogromna i od koje sam bila potpuno odsječena.

Malo po malo dogodila se jedna zanimljiva stvar, a to je da su i moji osjeti postali jako slabi. Nisam to odmah primijetila. Prvo me počelo smetati bilo kakvo jače ili umjetno svjetlo. U dućanu me smetalo svo to šarenilo, toliko previše podražaja. Van nisam mogla izaći bez sunčanih naočala, čak ni zimi. A u kući sam zamračivala prostorije. Čak i na terapijama, što moji terapeuti dobro znaju. Ta mala lampa nasred prostorije meni je svjetlila kao ogroman reflektor. Zatim se počeo gubiti i njuh, do mjere da sam ga gotovo potpuno izgubila. A kad bih nešto i osjetila, često mi je od tog mirisa bilo zlo i okretao mi se želudac. Ovo dvoje se može objasniti i mojim realnim tjelesnim oboljenjima, ali mislim da se nije radilo samo o tome. Nakon toga sam shvatila da imam poteškoću i s vestibularnim i proprioceptivnim sustavom. Uobičajene radnje meni su postale previše intenzivne. Na primjer, od vrtnje na vrtuljku meni bi jako dugo bilo loše i vrtjelo bi mi se u glavi, osjećala bih mučninu u želudcu. Isto tako i od ljuljanja. Sve te neke radnje koje radim s djetetom i u kojima sam inače uživala. Nakon rolanja, moje noge više nisu znale hodati, nekako su klizale, pa mi je čak znalo biti od toga loše i kao da istovremeno ne mogu dobro fokusirati vid. Stajanje na zemlji mi je bilo nekako nesigurno, što je zapravo potpuno u skladu s poremećenim radom ovih osjetilnih sustava. Problem sa sluhom bio je još zanimljiviji. Općenito slabije čujem neke frekvencije, na to sam se naviknula. Ono što mi je bilo novo je koliko su me smetali zvukovi iz prirode. Istovremeno su mi bili prelijepi i čeznula sam za tim da opet osjetim onu povezanost s prirodom iz djetinjstva, a istovremeno su mi bili previše intenzivni. Kad bih slušala potok, bilo bi mi kao da žubori direktno u meni. Preplavljuje me, intruzivan je. Jako mi je teško opisati tu senzaciju. Toliko tjelesnu. Primjerice, ako bih izašla u šetnju, morala bih glasno slušati glazbu da „ubijem“ zvukove prirode, a čeznula sam za njima. Ni taktilni sustav nije baš radio kako treba, a kad bi drugi dodirnuli mene, to mi je znalo biti previše intruzivno. Bilo mi je teško i integrirati sve te osjete. Gotovo, kao da sam imala poremećaj senzorne integracije. Mislim da je sve to došlo zbog dugotrajne disocijacije i vrlo čestog stanja freeza. Polako sam se odmicala od svijeta. Za mene je materijalni svijet koji me okružuje većinom bio previše intenzivan, kao da sam cijelo vrijeme pod reflektorima. Nikako mu se nisam mogla prepustiti. Ustvari sam izbjegavala sve što bi me prizvalo u tijelo.

Čak i kad se moje emocionalno stanje počelo značajnije popravljati, tjelesno stanje to nije popratilo. Moje je napredovanje u terapiji općenito bilo frustrirajuće sporo, a s većinom ponuđenih tehnika rada nisam se uopće mogla povezati, niti na radionicama, niti na terapiji. I tako skoro 3 godine. Gledala sam kako drugi reagiraju i kako propuštaju emocije. Gledala sam kako udaraju u onu kocku ili ridaju dok ih terapeuti podržavaju. Gledala sam kako svi reagiraju na konstelacije, kako im se dižu emocije, kako se tijelo budi. Gledala sam kako se tuđe tijelo opušta kad se pred njega stavi štit od neke zamišljene ugroze. I htjela sam da i ja to osjećam. Jako me frustriralo što se nisam mogla pustiti niti doživjeti niti jednu vizualizaciju, meditaciju ili dreamwork. Nisam se puštala u tijelo dovoljno da se mogu prepustiti za takav vid rada, zapela bih već na prvom koraku, kad bi terapeuti rekli – osjeti tijelo, vidi gdje ima nekakav nemir ili napetost, otpusti ga sa sljedećim udahom i izdahom… U grupnim vježbama koje uključuju gledanje u oči nisam uopće primjećivala da imam problem s tim. Bila sam zadovoljna da eto barem s tom vrstom kontakta nemam problema. Sve dok mi jedna terapeutica nije, onako usput, rekla da je to zato što ih sve gledam kao kroz pleksiglas. Tada mi je sjela spoznaja koliko je u pravu. Koliko gledam, a ustvari ne vidim. Sigurna iza svoje obrane. Od tada više nisam mogla gledati ljude u oči. Mislim da do tad nisam vidjela koliko sam bila nesposobna da bilo koga pustim blizu. Slušala sam predavanja i sve mi je bilo toliko jasno, ali nisam to mogla osjetiti. Ipak, taj rad u grupi je jako važan baš zbog tog promatranja tuđih procesa. Omogućilo mi je da posredno ipak nešto doživljavam. U meni je ipak nešto radilo. Nisam toga bila svjesna, ali nešto se unutra ipak događalo. Bez obzira na to, osjećala sam nekakvo kognitivno beznađe. Cijelim je tim periodom zapravo dominirao osjećaj da u meni zapravo nema više nikoga koga se može spasiti te da sam prazna ljuštura koja se još drži i bježi u mental da potpuno ne izblijedi i ne nestane. Bilo mi je zapravo puno gore nego kad sam tek došla u Centar. Cijelo mi je vrijeme postajalo sve gore.

Ni na individualnoj terapiji nije bilo ništa bolje. Tamo se nisam niti trudila „odrađivati“ vježbe kao na radionicama. Nisam dopuštala da se išta sa mnom radi. Imala sam i jak otpor od toga da netko na meni nešto radi. Osjećala sam to kao manipulaciju, iako nije bila. Bilo kakav fizički kontakt mi je bio previše ugrožavajući. I tu sam sve odbijala. Bila sam žalosno nespremna za bilo koji oblik “terapiranja”. Sve dok nisam stekla povjerenje da me terapeut neće povrijediti, sve dok se nisam pustila u odnos, u kontakt. Bilo je to malo po malo, vrlo polagano i vrlo suptilno pripitomljavanje koje je trajalo godinama i u kojem kao da ništa nismo radili. Ali terapeut je bio strpljiv. Gotovo neprimjetno me prizivao u odnos. Mic po mic vraćala sam se u kontakt. Bilo kakav jači pomak, duži pogled ili brži pokret tijela i ispalila bih iz tijela u disocijaciju, ne bih osjećala ništa. Kao da me trebalo ispočetka naučiti na dodir i kontakt. A terapeut je uvijek bio strpljiv, najavio svaki pokret i tražio dopuštenje. Kad sam konačno uspjela ući u kontakt s nekim drugim nakon toliko vremena, uspjela sam osjetiti sebe. Prvi put nakon toliko godina su moje tijelo i moj um bili jedno i dok sam govorila, kao da sam progovarala iz tijela, a ne iz glave, bez obrana i zadrške. Kao da sam prvi put nakon dugo vremena mogla govoriti istinu o sebi i istovremeno znati i osjetiti da je to moja istina. Bio je to ujedno i prvi put da sam zaista shvatila značaj tjelesne psihoterapije. I da sam osjetila da ima neke nade za mene i za to moje zatvoreno srce. Jer sam dugo imala osjećaj da sam u tom svojem zatvaranju otišla predaleko i da sam previše iskrivljena da se mogu ikada vratiti. Mislila sam da nije ostalo dovoljno mene da se spasi. Pokušavala sam sve te godine popraviti to svoje srce, odnosno svoje emotivno biće, na potpuno krive načine – kloneći se kontakta, a nastojeći sve shvatiti u teoriji što mi se događa. Opet iz glave, opet analizirajući. Bila sam toksična za svoje srce.

Tada sam se počela polako mijenjati. Malo po malo, počela sam ponovno osjećati. Vrlo često za te emocije nisam znala naći imena. Nije mi bilo jasno što osjećam. Bilo mi je to čudno jer sam prije, u djetinjstvu, uvijek znala što osjećam. Nije mi bilo jasno kako sada ne znam. „Ne znam“ je općenito bio moj uobičajen odgovor na bilo koje terapeutovo pitanje. Znam da mu nije bilo lako sa mnom, s nekim s kime ne možeš ništa raditi, a većina toga što dobiva verbalno od mene je „ne znam“. Jedino sam znala zapravo prilično dobro opisati to svoje neznanje i svoje neosjećanje, to je bila valjda jedina dobra stvar – bila sam svjesna koliko ne osjećam. Na kraju je uz mene mogao samo bivati. A ta prisutnost i ne odustajanje me malo po malo prizvalo u terapijski odnos, u kontakt. Malo po malo, moj je sustav počeo ponovno vjerovati, počeo se prepuštati, otvarati. I emocije su se pomalo vratile, prvo vrlo blago, a onda sve jače. Ipak, nikako se nisam mogla pustiti u neki proces. Trebale su mi godine da zaplačem, da zaista „puknem“. Tek kad sam se osjetila dovoljno sigurno, i kad me jedna nova životna situacija na to natjerala, kad je „voda došla do grla“. Zanimljivo je kako nam život kreira upravo one situacije koje nam trebaju za osobni rast, čak i ako u početku predstavljaju korak unazad.

Sad već nekoliko godina opet osjećam. Prvo vrlo malo, a danas jako puno. Iako ne toliko kao u djetinjstvu. Ali se bolje reguliram nego onda. Volim svoju obitelj, volim ono što radim, često se osjećam ispunjeno. Najvažnije, vratila se empatija. U zadnje vrijeme imam i sve više životne energije. I prije je ona bila jaka, ali samo na unutra, zadržana. Sad pomalo sjaji i prema van.

Unatoč mom emocionalnom otvaranju, moje tijelo to dugo nije popratilo. Odgovarao mu je kontakt, osjećala sam da imam nešto više energije, da sam povezanija, ali izvan toga nisam osjećala neke veće pomake. Tek nedavno sam se na jednoj terapiji zaista „uselila u tijelo“. Ne znam kako bih to drugačije objasnila. Kad sam tek kretala u ovaj integralni tjelesni psihoterapijski rad na sebi, bila sam vrlo skeptična oko tog tjelesnog dijela. Ništa to meni nije bilo jasno. Kakve veze ima tijelo s mojim psihičkim funkcioniranjem? Malo po malo sam se uvjerila da zaista postoji tijelo-um i koliko je neraskidiva ta veza. Ja sam bila onaj tip koji je bio najviše u glavi. U tijelu je bila samo jedna velika crna rupa u prsima u koju sam se bojala upasti, a kasnije čak ni to. Da sam tada mogla to napraviti, odmah bih se iselila iz tijela, užasno me sputavalo, najradije bih da ga nema. Međutim, poznajem i ljude koji su samo u tijelu, ali čiji promatrač nije aktivan, koji ne mogu dati ime svojoj emociji, koji u emocionalno nabijenoj situaciji na kraju uvijek reagiraju neprimjerenim izljevima emocija, osobito agresije prema drugima. Ni jedno ni drugo nije dobro. Niti jedna krajnost. Ali nije ni za osudu. Često se znalo gotovo s podsmjehom za nekoga reći „da je u glavi“, često sam to i sama čula. Bilo mi je to bolno. Kao da želim biti u glavi. Uostalom, kao da je to loše. Potrebno nam je naše tijelo da bismo osjećali. Ali potreban nam je i um da bismo tim osjećajima dali smisao. Mental grounding – taj mi se naziv tako sviđa. Taj dio je kod mene bio jak, ali onaj drugi, tjelesni, nikako nije mogao uhvatiti korak. Sve dok nisam sebi dopustila da zaista osjetim tu tuđu ruku na ramenu ili iscjeljujuću moć zagrljaja. Malo po malo, osvajala sam natrag svoje emocije. Taj je proces trajao godinama i još uvijek traje.

A onda sam prije par mjeseci u terapiji zaista osjetila opet i svoje tijelo. Moglo bi se to najbolje opisati kroz instroke. Kao god bilo, osjetila sam kao da „postajem“, naseljavam svoje tijelo. Kad bi mi terapeut dotaknuo ruku, najednom bih osvijestila da ja zaista imam ruku. Do tad kao da nisam bila ni svjesna koliko je nemam, koliko je ne osjećam. Kad bi mi dotaknuo stopalo, shvatila bih da zaista imam stopalo. Teško je to objasniti riječima ili opisati tu potpuno ne-metalnu spoznaju, već senzaciju, osjećaj, da najednom imaš tijelo. I da u njemu nije zastrašujuće koliko sam mislila da je. I da je samo moje. I moje granice kao da su ojačale.

U narednim danima počela sam primjećivati da se neke stvari mijenjaju. Normalno svjetlo za mene više nije bilo toliko jarko. Nisam imala toliku potrebu sve zamračivati. Zatim sam primijetila mirise. To se poklopilo i s mojim novim vidom liječenja tjelesne bolesti, pa znam da je dijelom i to imalo utjecaj na povratak njuha. Ali ovdje nije toliko važan sam njuh, koliko doživljaj onog što se njuši. Više mi nije bilo loše od mirisa. Sve je mirisalo tako blago, gotovo nježno. Kao da me umiva svojim mirisom. Nakon puno godina osjetila sam miris voćki u cvatu, miris pljuska koji gotovo da možeš okusiti. Čak mi ni smrad smeća nije bio odbojan. Bio mi je tako stvaran i poznat. Kao da mi je cijeli svijet, sa svime u njemu, postajao stvarniji, konkretniji.

Nakon nekoliko tjedana shvatila sam da tijekom šetnje povremeno mogu skinuti slušalice s ušiju. Mogu istovremeno nešto gledati i osluškivati, iako samo po mraku ili kad je svjetlo slabije. I dalje mi je teško integrirati nekoliko osjeta istovremeno. Ipak, noću sam mogla osluškivati zvukove zrikavaca i čuti sjetno glasanje ćuka i istovremeno primijetiti kako jezero ispod mosta pod svjetlom uličnih lampi djeluje kao tekuće srebro.

Danju sam mogla hodati šumom i promatrati kako zrake sunca koso upadaju kroz granje drveća, kako povjetarac igra među listovima, kako je sve nekako posebno zeleno i miriše na vlažnu zemlju, trulež i biljke u cvatu. Kad me nekoliko puta uhvatila kiša, mogla sam zastati i dopustiti da se slijeva preko mojeg lica i kose prema rukama. Osjetila sam kako mi snažan pljusak bubnja po goloj koži ruku i lica, a ona se ježi u odgovor. Puhanje vjetra kao da je prolazilo kroz mene. I prvi put u dugo vremena nije mi bilo hladno. Osjećala sam hladnoću, ali bila je gotovo ugodna. Tako pročišćujuća. Pustila sam kiši i vjetru da me čiste iznutra.

Neki dan sam otišla na Plitvice. I nakon puno godina (a provodim zaista puno vremena u prirodi), mogla sam zaista biti u prirodi, biti njezin pripadajući dio. Uzela sam si vremena da gledam kako voda pršče u slapu, ali i da primijetim kako se svaka kapljica širi i rasipa u svome padu. Na Rastokama se u prštanju slapa stvorila duga i pomislila sam na Cesarića i njegov Slap. Tako znakovito. Mogla sam biti dio tog sna u slapu. Ili mu barem svjedočiti.

Počela sam opet uživati i u pokretu i hodala desetak kilometara dnevno. Sviđa mi se kako se mišići napinju i opuštaju, kako mogu trčati po šumi i po brdima, kako mi stopalo pristaje uz korijen ili kamen na koji stanem – ne izvrće se, ne gubi ravnotežu. Kao da si pašu, kao da su taj kamen i to stopalo stvoreno da se sastaju i rastaju. Oboje kao da to očekuju. Isto je i s penjanjem po drveću. Moja ruka kao da se stapa s tom granom, kao da savršeno kliknu.

Ono što me najviše ganulo je povratak udivljenja, onog dječjeg udivljenja prirodom. Dok je gledam, kao da je upijam u sebe. I kao da i ona mene doživljava. Tu smo si, zajedno, povezani. No možda najveće udivljenje imam za ljudska lica. Tako su lijepa. Počela sam ih zaista primjećivati i pamtiti. Prije nikako nisam mogla zapamtiti ni lica ni imena, bila sam previše neprisutna. Znala sam s nekim pričati sat vremena i zaboraviti mu lice čim bi se rastali, to mi je uvijek bilo žao. Sjećala sam se svega o čemu smo govorili, a nisam se mogla sjetiti niti jednog jedinog detalja lica. Sad konačno mogu gledati u lica i zaista ih primijetiti. Shvatila sam da nehotice buljim u ljude. Pomalo me sram dok to činim, a pomalo mi je i smiješno. Ali lica su mi tako neodoljivo lijepa i privlačna. Svaka nesavršenost, svaka bora, svaki nagib ili žljebić. Neke osobe kao da prvi put u životu zaista vidim. Još više mi se sviđa upoznati ih opipom, ako mi dopuste. Vjerujem da im ta moja molba čudno zvuči. Mojem djetetu se sviđa. Sad mu poznajem lice na jedan sasvim nov način. I opet zamjećujem kako njegov obraz savršeno pristaje u udubinu mog dlana.

Velik dio dana provedem u tom nekom udivljenju. Teško je to opisati riječima. Vjerujem da je većini ljudi ovakvo doživljavanje svijeta normalno stanje. Ali meni je ponovno novo, ponovno otkriveno, nakon toliko godina. I još je u povojima. Zamijetim da se često nesvjesno vratim u stare obrasce. I zamijetim da mi je još uvijek teško osjetiti nekoliko osjeta istovremeno. Na primjer, u orijentaciji se često ne mogu usmjeriti na vid, već na zvuk ili dodir. Isključim onaj podražaj koji mi je najjači. U mnogim stvarima ja sam se tek vratila na početak priče, u doba djetinjstva. I znam da tek krećem u neki drugačiji, konkretniji rad na sebi. Ipak, sviđa mi se onaj citat Terrya Pratchetta:

„Why do you go away? So that you can come back. So that you can see the place you came from with new eyes and extra colors. And the people there see you differently, too. Coming back to where you started is not the same as never leaving.”

Ovo sam napisala najviše za sve „prvašiće“ koji tek kreću u rad na sebi, ali i za one koji će krenuti u terapeutski trening. Nekad su zaista potrebne godine da se tek vratiš na početak. Ali vrijedi. I rad na sebi nikad zaista nije gotov. Najveća je zabluda kad mislimo da nemamo više ni na čemu na sebi raditi ili kad se bojimo otkriti drugima da ipak još nismo gotovi s radom na sebi, jer se bojimo osude, jer mislimo da drugi očekuju da bismo sad već trebali biti „prorađeni“. Međutim, to opet ne znači ni da treba postati ovisan o samo usavršavanju – i to je vid bijega od sebe. Ipak, povremeno je potrebno zastati i napraviti malu retrospektivu na to gdje smo bili i gdje smo sada. I dalje osjećam da sam zasad još uvijek siromašnija stvarnost vlastitog “ja”. Skoro da jesam, ali još uvijek nisam. Možda jednog dana izrastem potpuno u sebe. Ali bit će dovoljno dobro i ako ne uspijem, neće me to urušiti. Bitno je doći do toga da možemo uživati u tome što je sada, kakvo god da je. Trenutno smo najbolja verzija sebe što možemo biti.

Sad kad radim i s drugima unazad dvije i pol godine, vidim koliko je važno dopustiti da te klijenti upoznaju stvarnog, kakav god da jesi. Ne moraš biti savršen da bi nekome pomogao. Možda je upravo neka tvoja nesavršenost ono što će kliknuti s nekim tvojim klijentom. A nekad ćeš i pogriješiti, i to se dogodi. I to je ok, ako to možeš priznati sebi i klijentu. Pa ako nosiš u sebi taj strah koji sam i ja nosila, da ćeš nekoga povrijediti, i pitaš se trebaš li krenuti u terapeutski trening, mislim da je najbolji odgovor da jednostavno probaš. Ništa nije nepromjenjivo, nije crno-bijelo, i nikad zapravo ne biraš između dvije krajnosti. A uvijek se možeš vratiti i na početak. Ja sam danas opet na novom početku. Tek otkrivam zaista svoje tijelo. I preda mnom je tek vrijeme snažnije ekspresije emocija. A ako to vrijeme i ne dođe, i to je ok. Nekima instroke djeluje bolje nego outstroke. Stavljam jedan divan tekst na tu temu:
http://www.functionalanalysis.guttmann.name/images/sampledata/englisch/An_Introduction_to_the_Instroke_PDF.pdf

Svatko će pronaći neki svoj put. Vrlo često će prvo morati biti gore da bi bilo bolje. Vrlo često život pred nas stavlja različite izazove koji nam se čine bespotrebno i nepravedno teškima. Ali nekad je i to potrebno, da dotaknemo „dno“ da bismo se pokrenuli prema gore. Iz osobne perspektive, sad kad završavam jedan dio puta u IPD Centru, mogu reći da je ovih 7 godina bilo predivno, teško, naporno, zbunjujuće, zabavno, strašno i nezamjenjivo. Bilo je puno uspona i padova, stagnacija, naglih napredaka,… Nekad je bilo više ili manje bolno. Ali sada znam koliko je divno moći osjećati bol i da je prava patnja biti odrezan. Prazna ljuštura. Svaka emocija je divna i neke od njih još uvijek ponovno upoznajem. Otkrivam dubine svoje taštine i sebičnosti, dopuštam si da tonem u nepresušan ocean srama, propuštam pomalo svoju tugu, a uskoro možda upoznam i svoju ljutnju, koja je još uvijek negdje zakopana. Ali (meni) najvažnije od svega, vraćam si opet sve više svoju empatiju. Taj dio mi je najljepši. Voljela bih da je imam više i da imam kapacitet biti u njoj uvijek. Često i dalje imam osjećaj da bih mogla suosjećati više. Bez obzira na to, u kojoj god mjeri to bilo, važno mi je samo da je imam, da imam ponovno utjelovljenu empatiju. Jer kroz nju imam privilegiju upoznati drugu osobu, spoznati kakva je, „okusiti“ njezinu esenciju, „opipati“ njezine granice i „vidjeti“ njezinu ljepotu. A to je ona prava ljepota. Tu leži pravo udivljenje – u spoznavanju drugih nakon što smo dovoljno dobro upoznali sebe.

A tebi, koji ovo čitaš, i koji možda tek razmišljaš o tome da li krenuti u rad na sebi, tebi želim reći da je u redu biti sumnjičav prema svemu ovome, i u redu je plesati po tom rubu i isprobavati za sebe ono što ti odgovara ili ne odgovara. U redu je i ako kreneš pa odustaneš. U redu je i ako se onda vratiš. U redu je i ako ne kreneš uopće već nađeš neki drugi put. Svatko ima svoj put samootkrivanja.

Za tebe koji si krenuo, tebi želim reći da je ok ako ti u početku ništa nije jasno, u redu je ako ništa ne osjećaš, u redu je i ako misliš da svi drugi oko tebe nešto osjećaju. U redu je i ako osjećaš „previše“, ako pucaš, ako te to preplavljuje. U redu je i ako si samo „u glavi“ i ako si samo „u tijelu“, u redu je biti i negdje između. U redu je i ako osjećaš da nema napretka. U redu je i ako to osjećaš nekoliko godina. Poniranje u sebe težak je i kompleksan posao.

Za tebe koji razmišljaš o upisu terapeutskog treninga, tebe želim ohrabriti da se odvažiš, da probaš. Da si daš priliku da sam sebe iznenadiš. Da se uvjeriš da to ipak možda nije za tebe. Ili pak da otkriješ da je to tvoj novi poziv. Da otkriješ čar u bivanju s drugom osobom, u potpunoj prisutnosti s drugim i sa sobom. Da osjetiš ogromnu zahvalnost što imaš privilegiju nekoga popratiti na njegovom putu, barem neko vrijeme – biti mu svjedok, doživjeti ga i dotaknuti, pomoći mu da se mijenja, da raste. Kroz to ćeš i ti rasti. Odnos uvijek mijenja obje strane koje u njemu sudjeluju. Nemoguće je da druga osoba i tebe ne dotakne na nekom nivou za kojeg možda nisi ni očekivao da ga imaš. Dozvoli si da se iznenadiš. I najvažnije, dozvoli si da u tome svemu uživaš.

Polaznica treninga i edukacije za terapeute Integralne tjelesne psihoterapije

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.