Blog – Udahnuti sebe

U iščekivanju svoje prijateljice, koju sam čekala zamalo kao Godota, sjedam sama za stol na terasi prenapučenog kafića. Iako ne volim krcata mjesta, odlučila sam pustiti moje misli da lutaju glavom i jednostavno sjediti u miru i tišini sa sobom.

Promatram.
Žuti čaj od kamilice.
Crvena boja stola.
Zelena boja mladog lišća na stablu oko mene.

Vjetar koji donosi do mene glasove žena za susjednim stolom. Između pokojeg gutljaja čaja do mene dopiru riječi (nije da prisluškujem, ali se ne odupirem biti pasivnim sudionikom razgovora):
„Trebala bih…“;
„Bilo bi bolje da si…“;
„Da sam samo znala“…počinjem slagati puzzle od razgovora.

Skupina prijateljica se našla nakon što se neko vrijeme nisu vidjele. Na početku susreta razdragane, vesele, žive, a onda je nakon par izmijenjenih rečenica razgovor krenuo nizbrdo. Nježnost je iščezla, boje su postale manje jarke, nešto se dogodilo. I slijedećih 40ak minuta razgovor se nastavio o tome koje još osobine moraju popraviti kod sebe, jer tada će i život postati bolje mjesto.

Još jedan gutljaj čaja.
Prijateljicu nisam dočekala.

Koje tračnice vozimo?

Ono što mi je lebdilo cijelu večer u mislima nije upitnik nad tim hoće li život (za mene) biti bolje mjesto, niti koje mane i nesavršenosti moram popraviti, nego KAKO je došlo do toga da iz jednog ugodnog mjesta međusobne podrške i radosti razgovor skrene na tračnice u mulj?

Ja bih rado ostala na tračnicama druženja, podrške i uživanja u čaju.

Što sam i učinila sat vremena nakon toga – našla sam se s prijateljicama.
Topli zagrljaj, osmijeh na našim licima.
I jedan fini burger. S krumpirićima.
Uz čašu vina.

Da – život je ovakav ili onakav. Da – nismo savršene. Ona je došla s rupom na tajicama, a meni se maskara razmazala dok su mi suze curile od smijeha. Ostatak sam večeri provela sama sa sobom i mojim mislima. Emocionalno ispunjena zadovoljstvom, fizički napunjena dobrom hranom.

Užitak.

Pitanje za sve nas je na kojim se tračnicama vozimo i u kakvom prijevoznom sredstvu?

Ako je naše tijelo naše prijevozno sredstvo – koliko smo svjesni mogućnosti odabira ili stvaranja svjesne namjere da se brinemo o stvarima koje konzumiramo (fizički, emocionalno, energetski)? Koliko često skrenemo u mulj, a koliko imamo kapacitet da ostanemo na dobrom mjestu? I ne samo da ostanemo na dobrom mjestu, već da PREPOZNAMO  što je to što čini našu sigurnu zonu i naš prostor ugode?

Prepoznavanje ugode

Da li se ikada zapitamo čime hranimo svoju dušu? Što je to za čim nam duša žeđa i gladuje? Možemo li svako jutro pogledati oči u ogledalu i ostati s pozitivnom namjerom za taj dan? Jedan jedini dan.
Da ćemo staviti ruku na svoje srce kada zaboli ili bude ganuto?
Da ćemo nešto fino popiti ujutro (što je to što vaše tijelo čini da se osjeća tako fiiiino)?
Da ćemo biti svjesni boja i mirisa koje stavljamo na svoje tijelo? Boja i mirisa koje udišemo? Boja i mirisa koje živimo?
Da ćemo s jednakom pažnjom dotaknuti nečiju tuđu ruku pored naše svjesni da zajedno udišemo isti zrak, svjesni da je osoba (ili dijete) pored nas zrcalo našeg kapaciteta za bivanje u dobrom stanju?
I na kraju dana, kada ponovo susretnemo iste oči u ogledalu, kada sklopimo ruke ispred prsa, možemo li se zahvaliti na svemu dobrome što smo svjesno susreli, kreirali i podijelili taj dan sa svijetom oko sebe?

Poziv za udah

Ovo je moj poziv da na nekoj razini počnemo svjesno disati sebe, ne očekujući od društva i drugih da nam neprekidno pružaju „prvu pomoć“ i daju umjetno disanje.
Ovo je moj poziv da postanemo svjesni da ima dovoljno.
Da ima dovoljno za svakog od nas da nam bude dobro.
Da istražujemo i dišemo svoj potencijal i da dišemo zajedno ovaj život.
Pridružite mi se!

Autorica teksta: Sonja Lovrenović, terapeut u IPD timu

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.