Iako se svojih prvih godina u pravilu ne sjećamo zbog nedostatka eksplicitne memorije, sve ono što je bilo emocionalno značajno je ostalo zauvijek pohranjeno i zapamćeno u tzv. implicitnoj memoriji. Ona ne sadrži slike nego pamti kako smo se osjećali u pojedinim odnosima, periodima ili situacijama i pohranjena je u tijelu, ugravirana u dublje dijelove mozga i neurološki sustav i zapisana u naše stanice kroz sistem liganda i receptora. Određenim tehnikama je možemo aktivirati i dovesti u svijest ono čega se ne sjećamo, ali nikada ne možemo zaboraviti. Ako ga na pravi način upitamo, naše tijelo će početi pričati priču o nama i našim iskustvima iz ranog perioda kroz osjete, senzacije, impulse i emocije. Tada počinjemo sagledavati istinu o sebi i kvaliteti odnosa koje smo imali sa skrbnicima (emocionalno najbližih osoba) koji su nas odredili i ulaziti u razotkrivanje korijena svojih cjeloživotnih funkcioniranja, ponašanja ili problema u odnosima. Bez obzira na snažne emocije koje tada počinjemo upoznavati, u pravilu doživimo olakšanje zbog tih spoznaja, jer konačno nam puno toga nerazumljivog o nama i odnosima s najbližima počne dobivati smisao.
Pomoću ove tehnike možemo po prvi put doći u kontakt s implicitnom memorijom i osjetiti kako smo se osjećali i doživljavali sebe, roditelje i svijet, od perioda bebe i kroz prvih nekoliko godina. Implicitna memorija zauvijek pamti najranija iskustva kao stanja u tijelu, osjećaje i impresije, kojih se inače (osim kroz posebne tehnike) ne možemo sjetiti, ali ih nikada ne možemo zaboraviti. Ona nas cijeli život određuju u našim reakcijama, ponašanjima i doživljajima sebe i svijeta oko nas. Nakon iskustva regresije, slika o vlastitom djetinjstvu postaje potpunija i dobijemo uvide u razloge sadašnjih problema u odnosima s roditeljima ili partnerom. Za roditelje je najdragocjenije to što kroz regresiju spoznamo kako se možda naše dijete osjeća uz nas, što treba od nas i zašto mu to toliko znači. Kroz predavanje i radionicu ćemo sagledati kako nam je stvarno bilo u ranom formativnom period i kako nas je to odredilo te kako možemo početi mijenjati ono u sebi s čim nismo zadovoljni.

Emocionalna povezanost i navezanost
Da li roditelja, partnera, dijete volim, ili možda samo jako trebam? U čemu je razlika? U društvu ne sagledavamo razliku između stvarne ljubavi tj. zdrave, zrele emocionalne povezanosti i, s druge strane, zakačenosti na drugoga tj. infantilne navezanosti. U oba slučaja osjećamo naklonost, privrženost i pozitivne osjećaje prema drugoj osobi (roditelj, partner, prijatelj, dijete) i tvrdimo da silno volimo tu osobu. Da li je to bila zrela ili nezrela ljubav postaje jasno kada se događa separacija zbog prekida veze, putovanja, smrti… Neki se tada doslovno ”raspadaju”, trpe veliku bol sličnu apstinencijskoj krizi kod ovisnika, guše u suzama, obole zbog pada imuniteta, ili otupe i ne osjećaju ništa što je prastari mehanizam zaštite od neproradljive boli. Zbog navezanosti i ovisnosti o drugoj osobi i posljedičnog nesvjesnog straha da ćemo ostati bez nje, u pravilu smo spremni odustajati od sebe, trpjeti štošta, gutati autentične emocije i impulse, a sve kako bismo održali odnos bez kojeg osjećamo da ne možemo.
Kako se razvija takvo funkcioniranje, što je korijen toga u ranom periodu i kako smo sami prošli na tu temu saznat ćemo kroz 3. predavanje Video RIRR-a. Kroz ovu e-radionicu i predavanje ćemo sagledati kako nas to sabotira u izgrađivanju zdravog partnerskog odnosa i gdje smo na tu temu te kako možemo mijenjati ono čime nismo zadovoljni u sebi.

Osjećaj vrijednosti i nevrijednosti
Jedna od najčešćih tema u radu na sebi je nedostatak samopouzdanja, samopoštovanja (self-esteema) ili, kako mi to nazivamo osjećaja osobne vrijednosti. Trema kod javnog nastupa, nesigurnost kod izražavanja, nelagoda ili otpor za rad u grupi, zatvorenost i povučenost… su samo manifestacije unutarnjeg osjećaja nevrijednosti koji je samo krivi program i nema nikakve veza s našom stvarnom ljudskom vrijednošću, ali govori kakvu smo sliku o sebi nekada izgradili kroz interakciju sa skrbnicima. Zanimljivo je i da su arogancija, prepotencija, pretjerani ponos, egocentričnost, poriv za ponižavanjem drugih i sl u biti samo manifestacije iskompenziranog osjećaja nevrijednosti.
Puno je tehnika koje ipak ostaju na nivou autosugestije, afirmacija, kognitivnog i bihevioralnog i prečesto, zbog nedjelotvornosti, bacaju ljude u očaj. Naime, nakon uzaludnog nastojanja da dođe do pozitivne promjene u slici o sebi, padaju u još veći bezdan nevrijednosti, jer eto ni to nisu u stanju napraviti. Teško je popraviti nešto ako ne znamo kako je nastao kvar. Kroz temu ćemo sagledati što je korijen osjećaja nevrijednosti, zašto ga velika većina ljudi ima, kako ga jedan dio ljudi kompenzira (potiskuje i prikriva), a drugi dio ostaje otvorena rana koju je lako aktivirati.
Što je korijen osjećaja nevrijednosti, kako je nama nastao, koji su još životni problemi paket aranžman s njim, opisano je u 5. predavanju Video RIRR-a. Gdje nas sve to sabotira u životu, koju cijenu plaćamo zbog toga i kako se nositi s tim će biti tema ovog predavanja i radionice. Razumijevanjem korijena problema polako će se nametnuti i način rješavanja što je predmet programa Osobni razvoj.

Ego i self
”Tko sam ja stvarno?” – je pitanje koje si kada tad počnemo postavljati. Tema kojom su se više bavili duhovni koncepti je kroz razvojnu psihologiju dobila svoju demistifikaciju i vrlo uzemljeno objašnjenje. Kolokvijalni izrazi tipa: Nisam u sebi, Nisam bio sav svoj, Tada sam ja bio Ja, On nema sebe, Ne mogu s njom biti Ja, … u biti vrlo točno govore o nečemu što poznajemo kao iskustvo, ali nemamo objašnjenje o čemu se tu u biti radi. Zašto neki ljudi tako snažno zrače sobom (ne govorimo o narcisoidnosti), svoji su, znaju što žele, imaju unutarnji kompas, usidreni su u sebi, imaju stav, nose unutarnji mir, …dok neki kao da ih nema, za sebe kažu da su prazni, ne znaju što žele, ali znaju što se traži od njih, lako su povodljivi i nemaju stava… Koja su to rana iskustva odredila hoćemo li spadati u jednu ili drugu krajnost (ili negdje između) saznat ćete iz 6. predavanja Video RIRR-a. Kroz predavanje i radionicu ćemo sagledati što smo to stvarni mi, što je to naš ego i gdje smo trenutno u svom razvoju na tu temu. Tada postaje jasnije i što nam je raditi kako bismo razvili snažniji osjećaj sebe, postali autentičniji i spontaniji u životu i konačno bili na van onakvi kakvi se osjećamo unutra duboko u sebi.

Imati stav i moći reći NE
Vjerojatno poznajemo ljude kojima je tako teško zauzeti se za sebe i reći Ne, a možda se prepoznajemo i sami u tome. Mnogi se žale da jednostavno ne mogu donijeti odluke, da osjećaju da ne mogu doći do svog stava pa radije vrdaju, objašnjavaju, pozivaju se na vanjske faktore i u sebi se osjećaju da u biti izdaju sebe. Ono što osjećaju da bi trebali izraziti (reći Ne ili se zauzeti za sebe) im se čini nemoguće i nekako neobjašnjivo opasno. Pri pokušaju da se u srazu s roditeljem, partnerom, djetetom, kolegama na poslu zauzmem za sebe i kažem što stvarno mislim javlja se snažna tjelesna reakcija stiskanja, stezanja u grlu, kočenja nogu, grča u ramenom pojasu ili zavrtanja u trbuhu
Neki opet na svaku sugestiju ili prijedlog prečesto imaju stav: Neće meni nitko govoriti što bih ja trebao!, pri čemu im se podiže preveliki naboj. Naizgled imaju stav koji se ipak svodi da znam što neću, ali u biti ne znam što želim.
O čemu se tu u biti radi, kako i kada je to funkcioniranje nastalo, što su njegovi korijeni saznat ćemo iz 7. predavanja Video RIRR-a. Kroz ovo predavanje i radionicu ćemo saznati koju cijenu plaćamo zbog toga, kako se to manifestira u našem životu i kako to možemo početi mijenjati.

Ja i moje granice
Ova velika tema ima nekoliko užih tema.
Za neke ljude kažemo da nam se sviđaju, jer smo s njima načisto s obzirom na to da jasno izražavaju što misle i osjećaju. Neki su jaku suspregnuti i sapeti u izražavanju svoje autentičnosti i više su prikladni i prigodni nego stvarni i to druge ljude nesvjesno odbija. Često su savršeni poslušnici, vole pravila i red i zbog toga su vrlo ponosni na sebe. U principu strašno mrze nepravdu i snažno reagiraju na nju. Neki su opet vrlo povrjeđujući u svojoj iskrenosti i uvjereni da su i za sebe tvrde da su ispravni i pristojni u pravu, jer eto samo govore istinu. Koliko smo uopće spontaniju ekspresiji onoga što osjećamo u sebi? Ako nismo spontani i nastojimo biti uvijek prikladni i fini, kako se zbog toga osjećamo duboko u sebi? Kako se u životu nosimo s tim da stvari nisu onakve kako bismo željeli? Znamo li plakati? Dali smo od onih koje suze lako preplavljuju ili smo nekada davno izgubili suze? Da li nam je bijes prečesta pojava, ili smo oni koji se nikada ne ljute? Možda ste primijetili da neki ljudi nemaju kapacitet biti dugo u interakciji s drugima i da ih to iscrpljuje i pretjerano umara. Neki opet su za druge jako naporni, umaraju i kao da drugima isišu energiju. Lako je ako se to događa s poznanicima, ali ako u obitelji imamo takvu situaciju to postaje izvor konflikta i problema. Što se to u biti tu događa, zašto neki od nas tako funkcioniraju, koji je korijen toga saznajte iz video predavanja Postavljanje granica koje će dati osnovu za interaktivno predavanje.

Emocionalna zrelost i inteligencija
Što znači biti emocionalno zrela osoba? U svijetu koji slavi IQ propuštamo vidjeti da je emocionalna inteligencija preduvjet sretnosti i ispunjenog života. Koliko nas ima: prevladavajuće stanje sreće i zadovoljstva u sebi, sposobnost kontakta sa svim emocijama (i tugom i bijesom), lakog prelaska iz loše emocije u dobru, dobru emocionalnu samoregulaciju bez potiskivanja i odrezivanja od teških emocija, privilegiju da nije emocionalno ranjiv (odbacivanjem, kritiziranjem, napuštanjem, neviđenjem, ignoriranjem …), a da nije emocionalno anesteziran.Svatko od nas ima svoje emocionalne ”Ahilove pete”, mjesta gdje smo tanki, ranjivi, reaktivni i upravo njihovo aktiviranje nam kvari kvalitetu života i najčešći je razlog za probleme u odnosu s drugima. Nesvjesno se cijeli život trudimo izbjegavati aktiviranje tih mina koje podižu pravu bolnu emocionalnu buru u nama koju nikako ne želimo ponovo osjetiti. Emocionalna elastičnost dolazi kao rezulatat zacijeljivanja emocionalnih rana. Prvi korak na tom putu je da ih detektiramo i osvjestimo. Kako izgleda moje podsvjesno emocionalno minsko polje, kada i kako se nastale te moje mine, kako se aktiviraju i što mogu napraviti u cilju razminiravanja svog unutarnjeg emocionalnog svijeta saznajte kroz ovo predavanje i radionicu.